Ispovijed

„Gle kako milosrdno srce ima pravda Božja. Na ljudskim sudovima se kažnjava onaj koji prizna svoju krivnju, a na Božjem se oprašta. Blagoslovljen sveti sakramenat ispovijedi!“

Isus Krist, liječnik naših duša i tijela, htio je da njegova Crkva, snagom Duha Svetoga, nastavi i djelo njegova liječenja i spašavanja svojih članova. To se postiže pomoću sakramenata ozdravljenja: sakramenta pokore i bolesničkog pomazanja.

O sakramentu pokore, koji se naziva i sakrament obraćenja, pomirenja, oproštenja, a najčešće sakrament ispovijedi, o njegovim bitnim elementima i učincima Zakonik kanonskog prava kaže: U sakramentu pokore vjernici, ispovjedivši grijehe zakonitom služitelju, kajući se za njih i stvorivši odluku da će se popraviti, po odrješenju toga služitelja dobivaju od Boga oproštenje grijeha počinjenih poslije krštenja, i ujedno se izmiruju s Crkvom koju su griješeći ranili (kan. 659).

Navedena odredba, bogata sadržajem, kao specifičnost sakramenta navodi opraštanje grijeha. A taj sakrament opraštanja ima svoju tipičnu strukturu: ispovijedanje grijeha zakonitom služitelju; kajanje za počinjene grijehe, koje uključuje odluku o popravljanju i davanju zadovoljštine; i odrješenje zakonitog služitelja, tj. svećenika koji je ovlašten za ispovijedanje. Tim se odrješenjem brišu grijesi i uspostavlja pomirenje s Bogom, komu je grijesima nanesena teška uvreda, a isto tako se pomiruje i s Crkvom, koja je ranjena grijehom svoga člana.

Slavljenje sakramenta pokore u redovitim prilikama

Redoviti način na koji se vjernik koji je svjestan teškog grijeha pomiruje s Bogom i Crkvom jest individualna i cjelovita ispovijed. Samo fizička ili moralna nemogućnost ispričavaju od takve ispovijedi, i u tom slučaju pomirenje je moguće postići i na druge načine (kan. 960).

Kad se određuje da ispovijed mora biti individualna, to znači da u ispovijedi nikoga ne može zamijeniti netko drugi, i da se mora odvijati u neposrednoj osobnoj povezanosti ispovjednika i vjernika koji se želi ispovjediti. A da mora biti cjelovita, znači da se moraju kazati svi teški grijesi koje je netko počinio, ili barem oni teški grijesi kojih je pokornik postao svjestan nakon pomno obavljenog ispita savjesti.

Mjesto ispovijedanja

Slavljenje sakramenta pokore ili ispovijedi je bogoslužni čin, pa je stoga vlastito mjesto za sakramentalno ispovijedanje crkva ili kapela (kan. 964, § 1). Ne isključuje se, međutim, mogućnost da se ispovijed obavi i izvan crkve ili kapele, ali treba svakako biti na doličnu mjestu.

Uobičajene su u crkvama ili kapelama ispovjedaonice s rešetkama koje razdvajaju ispovjednika i pokornika. Iako više nema obveze da se ispovjedi obavljaju u takvim ispovjedaonicama, one se i dalje trebaju nalaziti na vidnom mjestu, da se vjernici koji to žele mogu njima poslužiti (kan. 964, § 2).

Dušobrižnička dužnost ispovijedanja i sloboda u izboru ispovjednika

Vjerničkom pravu na primanje sakramenata odgovara obveza posvećenih služitelja, osobito dušobrižnika, da vjernicima dijele sakramente, ili da im omoguće pristupanje sakramentima kad ih prikladno mole. To osobito vrijedi za sakrament pokore ili ispovijedi kojim se od Boga dobiva oproštenje grijeha.

Osim što je ispovijedanje redovita dužnost svećenika kojima je povjereno dušobrižništvo nad vjernicima, u hitnoj potrebi svaki je ispovjednik obvezan ispovjediti vjernike (kan. 986, § 2). Vjernika koji je u smrtnoj pogibelji obvezan je ispovjediti svaki svećenik od kojega se to zatraži. Svakom je vjerniku slobodno pristupiti na ispovijed i ispovjediti svoje grijehe svakom zakonito odobrenom ispovjedniku (kan. 991).

Pokornikovo raspoloženje za ispovijed

Sakrament pokore ili pomirenja ne može se dostojno i učinkovito slaviti ako pokornik nije ispravno raspoložen. U biti je potrebno takvo raspoloženje koje znači obraćenje i povratak Bogu, a to uključuje iskreno žaljenje i kajanje zbog počinjenih grijeha i stvaranje odluke o popravku (kan. 987). To žaljenje i odluka povlače za sobom također spremnost da se nadoknadi šteta, ako je komu nanesena, i da se ukloni sablazan ako je prouzročena.

Vjernik je obvezan ispovjediti sve teške grijehe po vrsti i broju, počinjene poslije krštenja, kojih je postao svjestan nakon pomna ispitivanja savjesti (kan. 988, § 1). Predmet obveze da se ispovjede su samo teški grijesi, dok se oproštenje lakih grijeha može zadobiti pokajanjem. Makar da nije nužno, vjernicima se ipak preporučuje da ispovijedaju i lake grijehe (kan. 988, § 2).

Obveza godišnje ispovijedi

Kršćanin koji je svjestan teškog grijeha i svoga grešnog stanja, trebao bi čim prije u sakramentu ispovijedi tražiti odrješenje i milost oproštenja grijeha te se pomiriti s Bogom i Crkvom. A najmanje što je svaki vjernik obvezan učiniti, kad dođe u godine rasuđivanja, jest da barem jedanput godišnje iskreno ispovijedi svoje teške grijehe (kan. 989).

Obveza čuvanja ispovjedne tajne

U ispovijedi svećenik je samo služitelj, posrednik preko kojega Bog djeluje, i pokornik svoje grijehe, ustvari, ispovijeda ili očituje pred Bogom i Bog oprašta grijehe. Stoga ono što se u ispovijedi iznese svećeniku zaštićeno je nepovredivim sakramentalnim pečatom i vezano tajnom koju nikada nije dopušteno povrijediti. Ispovjednik ne smije ni riječima, ni na bilo koji drugi način, ni zbog bilo kojeg razloga odati što je u ispovijedi od pokornika doznao (kan. 983, § 1).

Čuvanje ispovjedne tajne ne obvezuje samo ispovjednika — nju su obvezni čuvati i svi drugi do kojih je na bilo koji način iz ispovijedi doprlo znanje o nečijim grijesima (kan. 984, § 2).